Knjiga o Ljubinku

   Knjiga o Ljubinku u izdanju Kreativne radionice Balkan, ugledala je svetlost dana u aprilu 2015. godine. Autor knjige je Milan Milićević, rođen u Prokuplju 1962. godine. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gde i danas živi.

   Njegova prva i jedina knjiga, „Knjiga o Ljubinku“ napisana je krajem 2013. godine. Zbog prirode priče, morao je da čeka tri decenije. Čak i tada, rodbina ga je savetovala da je ne iznosi pred javnost. Drugi su mu govorili da knjiga nije preporučljiva za mlađe od 30 godina, a treći ga upozoravali da će proći kao Dragoljub S. Ignjatović, na Divčibarama.

   Kada je počeo da piše, bilo mu je jasno zašto mu je Dekan govorio da „nije lako pisat“. Ipak, uspeo je da ispuni dato obećanje.

   U predgovoru knjige, čitaocima se obratio i sam autor Milan Milićević: „Svaki čovek želi da se rukama nekako uhvati za život. Svako od nas hoće da upozna život pod raznim tačkama. Tražeći sebe čovek pravi izbore, beži od jednog i hrli ka drugim, možda gorim životom. Skoro svako u mladosti zamišlja život kao veoma dobro uređen, na dobrim porodičnim načelima. Sa druge strane, svaki čovek bar jednom u životu natrči na zid…

   Postoje ljudi koji guraju pravo ka cilju, poput razjarenog bika, spuštenih rogova i samo debljina tog zida može da ih zaustavi. „Spuštenih rogova“ išli su na zid pokretači-skitnice.

Običan čovek staje pred tim zidom, svestan svoje nesposobnosti da ga probije, svestan svoje nemoći da ga preskoči ili zaobiđe. Jedino što mu tada preostaje je to što može da se teši: „Eto zida, ali taj kameni zid je zaista smirujuć, prosto velelepan i kao da sadrži u sebi neku reč mudrosti, ustvari to i nije zid, to je totem“!

   A šta ako je taj zid zapravo ceo ljudski rôd? Da li to onda znači da su sve predrasude o njemu zapravo samo plašnje i da stvarno nema nikakvih prepreka, nego sve tako i treba da bude? Kada je sve pripremljeno da se neki sled dogodi, a on se ipak ne ostvaruje? To je kao kada čovek želi da ima nove cipele, sve je pripremljeno da ih dobije, a on ih ipak ne kupuje. Običan čovek ih nosi u mislima, najzad uviđa da mu baš i ne trebaju, čak više i ne želi da ih ima – cipele su već iznošene…“

   Takođe, u predgovoru knjige, Milan nas je uputio da su istinite ličnosti koje se pominju u priči: Aleksa Šantić, Aleksandar Leka Ranković, Aleksandar Obrenović, Arčibald Rajs, Aca Popović, Brano Petričević, Dimitrije Ljotić, Draga Begović, Dragutin Dašo Vukićević, Dragoslav Draža Mihajlović, Đorđe Niketić, Žika Zdravković, Ivo Andrić, Jovica Niketić, Karl I Austrijski Habzburg, Kiril Stančev, Kosta Vojinović, Kosta Pećanac, Ljubica Zdravković, Marko Miljanov, Miladin Popović, Milan Nedić, Miloš Obilić, Milunka Savić, Nikola Kalabić, Nikson, Njegoš, Predrag Begović, Putin, Simeon II od Bugarske, Slobodan Penezić Krcun, Staljin, Stjepan Stevo Filipović, Sultan Mehmed VI, Tito, Todor Kadić, Ferdinand I od Bugarske, Fridrih Vilhelm, Hans Jost, Hitler, Čavez, Čerčil, Šaban Poluža, a da su sva ostala imena, prezimena, imena mesta i vreme događanja izmenjena i premeštena.

   Svetlana Fucić je između ostalog u pogovoru knjige Knjiga o Ljubinku navela: „Znamo, dakle, da je ovo prvenac čoveka koji do sada nije imao neposredne veze sa književnošću i pisanom rečju, osim kao čitalac. Stoga, interesantna je njegova prilično uspešna nakana da nas, njegove čitaoce, vrati u vreme koje je ostalo negde daleko iza, kao maglovito, protivurečno i, na kraju, tajanstveno.

Pisana naratorskim, izvornim jezikom, lišena metafora i patetike, na prvi pogled učiniće nam se da je Knjiga o Ljubinku samo još jedna politička priča, još jedno svedočanstvo svojevrsnog ludila od kog je bolovala naša, i njihova Srbija. No, moram reći da je ovo kazivanje, ustvari, antiratna priča, roman koji nas polako ali izvesno uvodi u različite degradacije ljudskog bića, ali nam istovremeno govori o ljubavi, poštenju, moralu – ukratko, o svim onim vrednostima na koje smo, primorani životom po tuđem diktatu, negde zaboravili…

   Meni, kao nekome kome je dopalo u zadatak da nepristrasno iskažem svoje mišljenje o Milićevićevom prvencu, ostaje samo da citiram Njegoša – „Imao se rašta i roditi’’.“

   Za sam kraj autor knjige Milan Milićević je uputio čitaoce u svoj prvenac: „Knjiga o Ljubinku je priča o mom đèdu. Moj đèd Ljubinko je bio brđanin, i 1940 imao je nesreću da izvrši krvnu osvetu. Bio je osuđen na 9 godina, ali uspeo je da pobegne iz zatvora. U Drugom ratu bio je vatreni komunista, ratnik (major), partizan i 1944 saborac sa ruskim jedinicama. Za njega je rat završen 1947: poslednje dve godine ratovao je sa balistima na Kosmetu. 1948 svoje imanje je dao u kolhoz. 1950 je osuđen i odslužio je 5 godina robije na Golom otoku.

   Knjiga o Ljubinku zasnovana je na đèdovim pričama svom unuku (tj. meni), uglavnom nasamo, dok me je učio da lovim. Iako je ovo priča o jednom jakom čoveku, ona ne bi postojala bez tri snažne žene: njegove majke, žene (moje nane) i njegove ćerke (moje tetke).

   Svaki detalj u ovoj „romansiranoj biografiji“ je istinit, ali knjiga u celini je lažna, samim tim što sam joj dao lični pečat. Iz razumljivih razloga sam izmenio bitna imena, vremena i mesta događanja, u kojima bi neko mogao da prepozna sebe u „ružnom svetlu“. U tome nisam poštedeo ni samog Ljubinka.

   Nadam se da ćete uživati čitajući ovu priču…“

Prijavi se / Podeli sa

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Arhiva

Facebook